Josipu i Tinu, našim marljivim fotografima, nije se bilo teško u nedjelju zaputiti u potragu za dobrim fotografijama po bračkim vrletima. Zajedno s ravnateljicom Lucijom Puljak i mentoricom Mirjanom Pešec posjetili su Obršje, selo što stoljećima bdije nad Blacima, a čija su djeca sve do 1965. učila u blatačkoj školi.  

Odavno nema ljudi u Obršju,  kuće su naseljene drvećem. Grane strše u nebo, proviruju kroz prozore, kamene ploče s krovova skliznule s gnjilih greda, podovi izloženi suncu i kiši... Negdje sigurno spava Trnoružica. Obršje čeka princa...

Iskustvo nam, međutim, govori da bi princ umjesto na bijelom konju mogao stići s teškom mehanizacijom i betonskim blokovima. Stoga evo prijedloga: prije bilo kakve devastacije, dovesti studente arhitekture, umjetnosti… radi izučavanja graditeljskoga umijeća naših predaka. Kompozicija naselja, kuće izrasle iz kamena umjesto da se kamen odvaljuje zbog izgradnje kuće, sklad koji je proizlazio iz skromnosti... Je li osjećaj za lijepo bio možda utkan u genetski kod graditelja... i gdje nam se to izgubilo?

Josip i Tino, sa svojim mentoricama, sačuvali su barem na fotografijama sliku nekadašnjeg bračkog naselja. Iskreno se nadamo da to neće biti jedina uspomena na drevnu ljepotu i sklad Obršja.